"Moj prvi Scudetto u Interu nismo osvojili na terenu već u Sportskom centru Angelo Moratti. Bila je subota i Milan nam je bio za petama, ali te je večeri izgubio od Udinesea i postali smo prvaci. Falilo je 3 kola do kraja i mi smo trebali igrati sljedeći dan protiv Siene.
U centru je odmah eksplodiralo slavlje, čitava ekipa me pitala da odemo slaviti na Piazzu Duomo zajedno s navijačima. Ja sam pomislio: ako odemo nećemo ići spavati prije 3-4 ujutro, te ćemo istrčati na teren umorni i pospani, a serija uzastopnih pobjeda će se prekinuti. Ne, ne možemo to učiniti: "Svi u krevet", viknuo sam. Kada sam već bio u svojoj sobi spreman da legnem na vrata kuca Julio Cesar. Njegov je bio urlik boli, plakao je kao dijete: "Mister, moramo ići na Piazza Duomo, čekaju nas tisuće ljudi. Ako ne odemo, ti u svom životu nećeš nikad više ništa osvojiti". Riječi koje su djelovale kao urok. Pomislio sam: "Sj**** sam". Nisam praznovjeran, ali one su me riječi pokolebale. Dobro. Idemo svi: i tako je bilo. Kada su nas navijači otkrili poludjeli su.
Vratili smo se u Appiano oko 3 ujutro i poslijepodne su igrači bili fantastični, dali su sve kako bi ostali neporaženi i kako ne bi dopustili protivniku da kaže da je pobijedio friškog prvaka Italije. Ta sjećanja mi, ponavljam, donose veliku nostalgiju. Veselim se pobjedama Intera i patim kada Inter gubi ili biva zaustavljen, kao u ovim posljednjim tjednima... Između ostalog, jedini put u životu kada sam pobijedio na penale bilo je u talijanskom Superkupu kojeg smo osvojili protiv Rome, prvi od mojih titula u crno-plavom. Jer kada penali odlučuju pobjednika me hvata panika. Tako uvijek gubim, uključujući i dva finala Champions league. Samo Inter mi je poklonio i tu radost."
__________________
"Imam veliko poštovanje prema ostalim napadačima, ali Diego je Diego" - Andrea Stramaccioni nakon povrede Il Principea
|