[Anais]

Ranieri i kukavička karma koja ne oprašta

Kada sam sinoć pročitao Ranierijevu formaciju počeo sam sebi postavljati neugodna pitanja u vezi nogometne utakmice: želi li Tinki oboriti sve rekorde internacionalnih natjecanja po pitanju staraca na terenu?! Ili možda miješa kosti s ucrtanim imenima igrača prije utakmice i onda one koje izvuče pošalje na teren i organizira ih 'na neviđeno'? Ili možda prolazi kroz trenutak hrabrosti: ukazuje upravi da ono što ima je ono što vide na terenu i nek ne dosađuju?

Mada, trebao sam odmah shvatiti ono što zapravo i je, što se i više puta dokazalo kroz povijest 'minestrara' (u slobodnom prijevodu: onaj koji kuha maneštru), kako ga od milja zovu njegovi bivši romanisti: potez kukavice. Još jednom Ranieri nema hrabrosti usuditi se, te na teren idu senatori, borci tisuću bitki, svi, u nadi da će njihov ponos nadjačati njihove fizičko-aerobne limite.

Na trenutke se, ako išta drugo, vidi ona poznata pokorna ekipa, svjesna svojih limita, koja daje sve što ima, koja ima malo, ali bar pokušava. Protivnik je sramno ograničen, do te mjere da nije u stanju odigrati jednu akciju vrijednu svoga imena kroz 90 minuta (put ka golu su pronašli isključivo iz prekida), ali Interove mogućnosti su svejedno nikakve. Ono malo ostvarenih šansi svjedoče mišićnom tonusu djece od 11 godina (jer već s 12-13 šutiraju na gol s više snage): 'šutići' upućeni od strane Zaratea, Forlana, Stankovića i Cambiassa ni ne zaslužuju komentar, ali svejedno ne uspijevam zadržati urlik: "Pa probuši tu loptu, jebote!"

Lajtmotiv prvog poluvremena Nerazzurra je nekakav mix Cruijffovog Ajaxa i Barcelone, samo totalno suprotno: igrači se gube čitavo vrijeme po terenu, na pogrešnim pozicijama (osim Cambiassa i Samuela koji su daleko najbolji na terenu) i pletu mrežu dodavanja unazad, uvijek prema vlastitom golu. Čemu vodi ta ideja igre nije baš jasno, ali čini se da su to jedine solucije vježbane na treningu. Zajedno s horizontalnim dodavanjima u kojima je apsolutni majstor Zanetti, bez ako i bez ali...

Na kraju poluvremena vidi se Julio Cesar prljav od trave po ramenima. Pitam se kako je moguće kad protivnik nije ni jednom šutnuo prema golu, i onda shvatim da se vjerojatno valjao po podu zbog neiskorištenih prilika suigrača, koje će se pokazati fatalnim. Maicon ostaje u svlačionici, službeno zbog ozljede koljena, neslužbeno jer ne može stajati na nogama - u prvih 45 minuta je potrčao sve skupa 3 ili 4 puta. Jad i bijeda. Ranieri, koji je Faraonija poslao na tribinu, uvodi Nagatoma desno, gdje je uvijek pružao hladna znojenja svojim navijačima (za razliku od nastupa na lijevoj strani).

Ritam utakmice se dodatno smanjuje, OM je i dalje loš, a Inter počinje sve kasnije stizati na loptu. Stanković se ne drži na nogama, dobiva žuti karton i u više navrata riskira dobiti i drugi, ali ostaje na terenu do samog kraja. Zarate, nakon što je počastio čitav svijet (nije bila dovoljna Serie A) svojim "biciklima" (na kojima mu je pozavidio i sam Figo na klupi) kojima sam sebi oduzima loptu, izlazi s terena i s ulaskom Obija barem igramo 11 protiv 11. Minuti prolaze i čekam treću izmjenu, barem malo svježine: dobro bi došao i Pazzini da zadrži koju dugu loptu, izbori poneki prekršaj, da ne pričamo o Militu koji je spreman na sve samo da odigra koju minutu.

Ali nažalost Ranieri ostaje paraliziran nedostatkom hrabrosti, kao i kod odabira startnih 11. Ne odrađuje treću izmjenu unatoč vidljivim atletskim limitima ekipe na terenu: valjda ga je strah da se ne poremeti taktičko savršenstvo. I točno kao švicarski sat, u ovoj prokletoj sezoni, stiže korner (nakon nerezonske duge lopte prema naprijed Francuza), u sudačkoj nadoknadi, kod kojeg Chivu odlučuje pustiti svog igrača u petercu kako bi neometano poentirao.

I tako Olympique, ni kriv ni dužan, odnosi kući pobjedu koju nije zaslužio ni on, kao ni mi. Crna serija se nastavlja bez milosti. Promjena trenera vjerojatno neće poboljšati situaciju (mada ni eventualni instant šok s 2-3 pobjede nije za baciti): igrači su ti koji jesu, limiti su nabrojani, nemogućnost bezbolnog prelaza iz jednog ciklusa u drugi je već prošlo svršeno vrijeme. Treba ići dalje i planirati. Pitanje je samo da li postoji netko u klubu s više hrabrosti od ove pokazane do sada. Kukavička karma ne oprašta. I ne samo na terenu...