Enfant Terrible
25-01-2010, 18:07
Pošto sam vidio da nema teme ovog velikog igrača i legende, došlo je vrijeme da i to promijenimo.
http://i46.tinypic.com/2dm5v1f.jpg
Roberto Baggio je rođen 18. Februara 1967 godine, u malom mjestu Caldogno (pokraj Vicenze) u Italiji. Po mnogima jedan od najboljih fudbalera svih vremena je poznat po svom repiću, Budističkoj religiji kao i činjenici da je igrao za tri ljuta rivala (Inter, Milan, Juventus i Fiorentina), ali je i dan danas ostao obožavan od navijača svakog kluba za koji je igrao.
Karijeru započinje 1982 godine u Vicenzi (Serie C1) gdje igrao sve do 1985 godine, nakon čega ga kupuje Fiorentina. U Firenzi, Baggio ostaje 5 godina (sve do 1990) gdje postaje apsolutna legenda i grada i kluba, a tome najbolje svjedoći ogromna statua Roberta Baggia u centru Firenze. 1990 godine dolazi SP u kojem je Italija bila domaćin i gdje Baggio pokazuje sve karakteristike ne tipičinog (reklo bi se) Italijanskog igrača jer je Baggio bio ofanzivni veznjak visoke inteligencije, laganog i učinkovitog driblinga, odličnog pregleda igre i sposobnosti da iznenadi sve genijalnim potezima i lijepim golovima. Unatoč tome što nije igrao mnogo, zabio je dva gola uključujući i gol protiv Čehoslovačke koji je kasnije proglašen golom SP-a.
<object height="344" width="425">
<embed src="http://www.youtube.com/v/Nlc4ye2dEQ4&hl=en_US&fs=1&" type="application/x-shockwave-flash" allowscriptaccess="always" allowfullscreen="true" height="344" width="425"></object>
Nakon završetka SP-a, Baggio odlazi iz Fiorentine u Juventus za tada rekordnih 19M$ (12M€), što izaziva ogromno nezadovoljstvo navijača Fiorentina, kao i stanovnika Firenze, pa se u tom gradu dešavaju nevjerovatni prosvjedi koji rezultiraju sa 50 povrijeđenih ljudi. Baggio im je uzvratio da on taj transfer nije želio, već je bio natjeran da ga prihvati. 1993. godine Baggio dolazi do trofeja kupa Uefa gdje postiže dva gola u finalu i osvaja dvije najprestižnije nagrade u svijetu fudbala: Europski igrač godine i Svjetski igrač godine po izboru FIFA-e. Dvije godine kasnije, osvaja i Scudetto.
U međuvremenu, USA je organizirala SP po prvi put u svojoj historiji. Na tom SP-u Baggio doživljava potpunu afirmaciju igrača svjetske klase, kao i glavnog aduta Italije u pohod na titulu svjetskog šampiona. Unatoč slabom startu, Baggio predvodi Azzurre do samog finala protiv Brazila, postigavši 5 golova, i to sve u knock out fazi. Protiv Brazila, Baggio počinje utakmicu iako je bio vidno iscrpljen i bilo je očigledno da mu je falilo dosta odmora. Meč protiv Carioca završava neodlučeno i nakon regularnog vremena, i nakon produžetaka, pa su se igrali penali što je bila prekretnica u Baggiovoj karijeri. Nakon promašaja Baresija i Massara, Baggio je herojski preuzeo na sebe odgovornost da puca penal što je završilo neslavno- pucao je preko gola i Italija je izgubila finale. Zanimljivo je da je Baggio (računajući procenat čitave karijere) bio jedan od najboljih izvođaća penala svih vremena, ali taj dan mu nije išlo ništa za nogom. Po povratku u Italiju biva razapet od osjetljivih Italijana, što Baggia dovodi do samog nervong ruba, nakon čega je promijenio i religiju kako bi, po njegovim riječima, ponovo našao mir. Baggio postaje Budist, i u medijima se exponira jako malo, te se povlači iz javnog života nakon kraja karijere.
1995. godine dešava se nešto neobićno u svijetu fudbala. Predsjednik i većinski vlasnik Milana, Silvio Berlusconi izvršio je toliki pritisak na čelnike Juventusa da su bili primorani prodati Baggia u Milan. Situacija se nikada nije do kraja razjasnila, ali špekulira se da je Berlusconi prijetio čelnicima Juventusa svojim političkim vezama (kao i mafijaškim) ukoliko mu ne prodaju Baggia. Nakon sage oko transfera, Baggio oblaći crveno-crni dres, a valja spomenuti i da je veliki Sir Alex Ferguson zagrizao da Baggia dovede u Manchester United, i borio se sa (nepoštenim) Milanom sve do zadnjeg trenutka.
U Milanu Baggio osvaja Scudetto postavši tako igrač koji je osvojio uzastopne titule Italijanskog prvaka sa različitim klubovima. Ali, ipak, Baggio nije bio zadovoljan u Milanu i odlučuje da napusti Rossonere, te prelazi u Bolognu, tada i ne tako atraktivan klub. U Bologni, Baggio postavlja lični rekord od 22 postignuta gola, što mu je bila propusnica za SP u Francuskoj 98- godine.
U Francuskoj na SP-u, Baggio je pokazivao „magiju“, ali utoliko koliko mu je dozvolio današnji selektor Azzurra- Cesare Maldini. Maldini je forsirao tada mladog Alessandra Del Piera, što će se kasnije pokazati kao loš izbor jer je Baggio bio u dosta boljoj formi i to je dokazivao kad bi dobio priliku. Italia je rano završila SP, izgubivši od Francuske u četvrtfinalima na penale, a nakon što se ekipa vratila u Italiju, Cesare Maldini se javno ispričao Baggiu što ga nije pustio da više igra, pritisci na Maldinija su bili ogromni. Treba još dodati da je Baggio jedini Italijanski igrač koji je zabio na tri uzastopna svjetska prvenstva.
U ljeto 1998, dobre igre su mu omogućile transfer u milanski Inter. Predsjednik i većinski vlasnik Intera Massimo Moratti, je bio veliki fan Baggia, te mu se san da dovede „Zlatnog repića“ ostvaruje 1998 godine. Baggio je tada zatekao Ronalda, Recobu, Zamorana, i mnoštvo drugih „tehničkih“ fudbalera, te Inter u tim godinama pobire nevjerovatne simpatije diljem svijeta. Ali unatoč tome, Baggio u Interu zatiče mnoge probleme. Najveći je bio svakako Marcelo Lippi. Naime, Baggio se nikako nije mogao pomiriti sa stilom igre koji je Lippi nametao, smatrajući ga zastarjelim i neučinkovitim, a Lippi ga je za uzvrat poslao na klupu. U trenutcima kada je igrao, Baggio je jednostavno briljirao, postavši jedan od najboljih igrača Intera u periodu 1998-2000, a navijači i rukovodstvo kluba ga proglašavaju legendom.
<object height="344" width="425">
<embed src="http://www.youtube.com/v/ND4DLWLgrU0&hl=en_US&fs=1&" type="application/x-shockwave-flash" allowscriptaccess="always" allowfullscreen="true" height="344" width="425"></object>
<object height="344" width="425">
<embed src="http://www.youtube.com/v/AZeYtTZtnWU&hl=en_US&fs=1&" type="application/x-shockwave-flash" allowscriptaccess="always" allowfullscreen="true" height="344" width="425"></object>
Nakon dvije godine provedenih u Interu, Baggio prelazi u mali klub- Bresciu. Nadao se mjestu na SP 2002. Karijera u Bresci je započela fantastično, zabija osam golova u 9 utakmica, nakon čega je uslijedila teška povreda ligamenata, i nekoliko mjeseci pauze. Ipak, Baggio se vraća i igra kao u najboljim danima, omogućivši malenoj Bresciji da igra kup Uefa, osvojivši s njom 6. mjesto u Italijanskoj Ligi. Ipak, tadašnji selektor Trappatoni nije pozvao Baggija na SP u Južnu Koreju i Japan, smatravši da se Baggio nije oporavio od ozljede (što se kasnije ispostavilo kao obićan izgovor) te je tako navukao gnjev čitave Italijanske javnosti na sebe. Italija je ispala u osmini finala. Baggio je nastavio igrati za Bresciu sve do 2004. Godine kada je obznanio da se povlaći iz fudbala. Njegova posljednja utakmica bila je 16. 05. 2004 godine na San Siru protiv Milana. Pred 80 000 navijača (bilo je i Milanovih i Interovih) Baggio je izveden iz igre u 88-oj minuti kako bi dobio „standing ovation“.
Baggio je završio karijeru sa preko 300 golova postingutih (ukupno), a od toga 205 u Serie A što ga je postavilo na 5. Mjesto najboljih strijelaca Serie A svih vremena. Na ljeto 2004 godine, javile su se špekulacije da bi Baggio mogao ići na Euro u Portugal, ali je Trappatoni još jednom odbio da zove Italijansku legendu. Ipak, navijači Italije su mu jasno pokazali šta misle o njegovom potezu objesivši ogroman transparent na kojem je pisalo: „Baggio ne bi pljuvao“, aludirajući na Tottijevo pljuvanje Poulsena i crveni karton.
Danas, Baggio se povukao iz javnog života, baš kao što je to najavio 1994-te godine. Živi u Buenos Airesu u Argentini gdje posjeduje ogroman ranč i vatreni je navijač Boce Juniorsa.
http://i46.tinypic.com/2dm5v1f.jpg
Roberto Baggio je rođen 18. Februara 1967 godine, u malom mjestu Caldogno (pokraj Vicenze) u Italiji. Po mnogima jedan od najboljih fudbalera svih vremena je poznat po svom repiću, Budističkoj religiji kao i činjenici da je igrao za tri ljuta rivala (Inter, Milan, Juventus i Fiorentina), ali je i dan danas ostao obožavan od navijača svakog kluba za koji je igrao.
Karijeru započinje 1982 godine u Vicenzi (Serie C1) gdje igrao sve do 1985 godine, nakon čega ga kupuje Fiorentina. U Firenzi, Baggio ostaje 5 godina (sve do 1990) gdje postaje apsolutna legenda i grada i kluba, a tome najbolje svjedoći ogromna statua Roberta Baggia u centru Firenze. 1990 godine dolazi SP u kojem je Italija bila domaćin i gdje Baggio pokazuje sve karakteristike ne tipičinog (reklo bi se) Italijanskog igrača jer je Baggio bio ofanzivni veznjak visoke inteligencije, laganog i učinkovitog driblinga, odličnog pregleda igre i sposobnosti da iznenadi sve genijalnim potezima i lijepim golovima. Unatoč tome što nije igrao mnogo, zabio je dva gola uključujući i gol protiv Čehoslovačke koji je kasnije proglašen golom SP-a.
<object height="344" width="425">
<embed src="http://www.youtube.com/v/Nlc4ye2dEQ4&hl=en_US&fs=1&" type="application/x-shockwave-flash" allowscriptaccess="always" allowfullscreen="true" height="344" width="425"></object>
Nakon završetka SP-a, Baggio odlazi iz Fiorentine u Juventus za tada rekordnih 19M$ (12M€), što izaziva ogromno nezadovoljstvo navijača Fiorentina, kao i stanovnika Firenze, pa se u tom gradu dešavaju nevjerovatni prosvjedi koji rezultiraju sa 50 povrijeđenih ljudi. Baggio im je uzvratio da on taj transfer nije želio, već je bio natjeran da ga prihvati. 1993. godine Baggio dolazi do trofeja kupa Uefa gdje postiže dva gola u finalu i osvaja dvije najprestižnije nagrade u svijetu fudbala: Europski igrač godine i Svjetski igrač godine po izboru FIFA-e. Dvije godine kasnije, osvaja i Scudetto.
U međuvremenu, USA je organizirala SP po prvi put u svojoj historiji. Na tom SP-u Baggio doživljava potpunu afirmaciju igrača svjetske klase, kao i glavnog aduta Italije u pohod na titulu svjetskog šampiona. Unatoč slabom startu, Baggio predvodi Azzurre do samog finala protiv Brazila, postigavši 5 golova, i to sve u knock out fazi. Protiv Brazila, Baggio počinje utakmicu iako je bio vidno iscrpljen i bilo je očigledno da mu je falilo dosta odmora. Meč protiv Carioca završava neodlučeno i nakon regularnog vremena, i nakon produžetaka, pa su se igrali penali što je bila prekretnica u Baggiovoj karijeri. Nakon promašaja Baresija i Massara, Baggio je herojski preuzeo na sebe odgovornost da puca penal što je završilo neslavno- pucao je preko gola i Italija je izgubila finale. Zanimljivo je da je Baggio (računajući procenat čitave karijere) bio jedan od najboljih izvođaća penala svih vremena, ali taj dan mu nije išlo ništa za nogom. Po povratku u Italiju biva razapet od osjetljivih Italijana, što Baggia dovodi do samog nervong ruba, nakon čega je promijenio i religiju kako bi, po njegovim riječima, ponovo našao mir. Baggio postaje Budist, i u medijima se exponira jako malo, te se povlači iz javnog života nakon kraja karijere.
1995. godine dešava se nešto neobićno u svijetu fudbala. Predsjednik i većinski vlasnik Milana, Silvio Berlusconi izvršio je toliki pritisak na čelnike Juventusa da su bili primorani prodati Baggia u Milan. Situacija se nikada nije do kraja razjasnila, ali špekulira se da je Berlusconi prijetio čelnicima Juventusa svojim političkim vezama (kao i mafijaškim) ukoliko mu ne prodaju Baggia. Nakon sage oko transfera, Baggio oblaći crveno-crni dres, a valja spomenuti i da je veliki Sir Alex Ferguson zagrizao da Baggia dovede u Manchester United, i borio se sa (nepoštenim) Milanom sve do zadnjeg trenutka.
U Milanu Baggio osvaja Scudetto postavši tako igrač koji je osvojio uzastopne titule Italijanskog prvaka sa različitim klubovima. Ali, ipak, Baggio nije bio zadovoljan u Milanu i odlučuje da napusti Rossonere, te prelazi u Bolognu, tada i ne tako atraktivan klub. U Bologni, Baggio postavlja lični rekord od 22 postignuta gola, što mu je bila propusnica za SP u Francuskoj 98- godine.
U Francuskoj na SP-u, Baggio je pokazivao „magiju“, ali utoliko koliko mu je dozvolio današnji selektor Azzurra- Cesare Maldini. Maldini je forsirao tada mladog Alessandra Del Piera, što će se kasnije pokazati kao loš izbor jer je Baggio bio u dosta boljoj formi i to je dokazivao kad bi dobio priliku. Italia je rano završila SP, izgubivši od Francuske u četvrtfinalima na penale, a nakon što se ekipa vratila u Italiju, Cesare Maldini se javno ispričao Baggiu što ga nije pustio da više igra, pritisci na Maldinija su bili ogromni. Treba još dodati da je Baggio jedini Italijanski igrač koji je zabio na tri uzastopna svjetska prvenstva.
U ljeto 1998, dobre igre su mu omogućile transfer u milanski Inter. Predsjednik i većinski vlasnik Intera Massimo Moratti, je bio veliki fan Baggia, te mu se san da dovede „Zlatnog repića“ ostvaruje 1998 godine. Baggio je tada zatekao Ronalda, Recobu, Zamorana, i mnoštvo drugih „tehničkih“ fudbalera, te Inter u tim godinama pobire nevjerovatne simpatije diljem svijeta. Ali unatoč tome, Baggio u Interu zatiče mnoge probleme. Najveći je bio svakako Marcelo Lippi. Naime, Baggio se nikako nije mogao pomiriti sa stilom igre koji je Lippi nametao, smatrajući ga zastarjelim i neučinkovitim, a Lippi ga je za uzvrat poslao na klupu. U trenutcima kada je igrao, Baggio je jednostavno briljirao, postavši jedan od najboljih igrača Intera u periodu 1998-2000, a navijači i rukovodstvo kluba ga proglašavaju legendom.
<object height="344" width="425">
<embed src="http://www.youtube.com/v/ND4DLWLgrU0&hl=en_US&fs=1&" type="application/x-shockwave-flash" allowscriptaccess="always" allowfullscreen="true" height="344" width="425"></object>
<object height="344" width="425">
<embed src="http://www.youtube.com/v/AZeYtTZtnWU&hl=en_US&fs=1&" type="application/x-shockwave-flash" allowscriptaccess="always" allowfullscreen="true" height="344" width="425"></object>
Nakon dvije godine provedenih u Interu, Baggio prelazi u mali klub- Bresciu. Nadao se mjestu na SP 2002. Karijera u Bresci je započela fantastično, zabija osam golova u 9 utakmica, nakon čega je uslijedila teška povreda ligamenata, i nekoliko mjeseci pauze. Ipak, Baggio se vraća i igra kao u najboljim danima, omogućivši malenoj Bresciji da igra kup Uefa, osvojivši s njom 6. mjesto u Italijanskoj Ligi. Ipak, tadašnji selektor Trappatoni nije pozvao Baggija na SP u Južnu Koreju i Japan, smatravši da se Baggio nije oporavio od ozljede (što se kasnije ispostavilo kao obićan izgovor) te je tako navukao gnjev čitave Italijanske javnosti na sebe. Italija je ispala u osmini finala. Baggio je nastavio igrati za Bresciu sve do 2004. Godine kada je obznanio da se povlaći iz fudbala. Njegova posljednja utakmica bila je 16. 05. 2004 godine na San Siru protiv Milana. Pred 80 000 navijača (bilo je i Milanovih i Interovih) Baggio je izveden iz igre u 88-oj minuti kako bi dobio „standing ovation“.
Baggio je završio karijeru sa preko 300 golova postingutih (ukupno), a od toga 205 u Serie A što ga je postavilo na 5. Mjesto najboljih strijelaca Serie A svih vremena. Na ljeto 2004 godine, javile su se špekulacije da bi Baggio mogao ići na Euro u Portugal, ali je Trappatoni još jednom odbio da zove Italijansku legendu. Ipak, navijači Italije su mu jasno pokazali šta misle o njegovom potezu objesivši ogroman transparent na kojem je pisalo: „Baggio ne bi pljuvao“, aludirajući na Tottijevo pljuvanje Poulsena i crveni karton.
Danas, Baggio se povukao iz javnog života, baš kao što je to najavio 1994-te godine. Živi u Buenos Airesu u Argentini gdje posjeduje ogroman ranč i vatreni je navijač Boce Juniorsa.