Mauro7
12-12-2009, 13:21
Ne znam koliko ljudi se sjeća ovog čovjeka, ali danas je osma godišnjica smrti i žao mi je što nismo prije otvorili njegovu temu
http://static.blogo.it/calcioblog/priscopeppino.jpg
Najveći san Peppina Prisca bio je navući crno-plavi dres s brojem devet i zabiti hat-trick u derbyju pred 80000 gledatelja. Ipak, za vrijeme života morao se zadovoljiti titulom najstrastvenijeg, najbriljantnijeg i najdugovječnijeg Interiste.
Navijač Intera postao je 1929. s nepunih osam godina pa sve do 12. prosinca 2001. kada se ugasio sa 80 godina i dva dana. “Nisam nikada pretpostavljao da ću živjeti toliko dugo, proći od Masseronija, preko Angela Morattija, pa Fraizzolija, Pellegrinija sve do Massima Morattija.”
Još od malih nogu Prisco nije propuštao niti jedan trening Intera u Areni, često bježeći iz škole, a poneki je put bio na gostovanjima. Ne zaboravimo da tada nije bilo lako putovati kao danas. Sudjelovao je u Drugom svjetskom ratu kao alpinist, te je 1942. otišao na front u Rusiju, ali nikada nije zaboravljao pitati za rezultate Intera.
U ožuku 1943. se vratio Milanu i svom Interu, tj. još koju godinu Ambrosiani. Godinu kasnije diplomirao je na pravnom fakultetu, a već 1946. ulazi u milanski odvjetnički Forum pojstavši jedan od elite milanskih odvjetnika. Tadašnji potpredsjednik Intera Aleardo Pasinetti iznenadio ga je nakon žućne rasprave poslije jedne utakmice pozivom u klub.
Tako je Peppino 24. listopada 1950. imenovan glavnim tajnikom Intera s 29 godina. Angelo Moratti 1963. ga je promovirao u potpredsjednika.
Ipak, na stranu njegova službena biografija i povezanost s Interom Peppino je u najljepšem sjećanju ostao običnom puku, jednom prosječnom navijaču sa Curve Nord. Prisco je u svojim javnim istupima bio iznimno ironičan, a izgovorio je najlegendarnije riječi.
One najpoznatije: “Nakon što se rukujem s milanistom trčim oprati ruke, a nakon rukovanja s juventinom prebrojim prste”,
“Najveća radost? Milan u Seriji B. Jednom plaćeno, a jednom gratis”,
“Da je moj sin Luigi navijao za Milan tražio bih analizu krvi”,
“Protivnik sam bilo kakve vrste rasizma, ali svoju kćer nikada ne bih dao milanisti”,
“Gledanje utakmice Milan - Cavese 1:2 u Seriji B 1982. liječi sve bolesti”,
“Što mislim o Interistima koje vode ludi noćni život? Ne bih znao, ne nazivaju me kad izađu vani”,
“Ispričavam se svojim roditeljima, ali između njihovih slika držim Ronaldovu”,
“Milan? Bojim se da će ove godine ostati u Serie A”,
“Čemu se nada u večerašnjem derbiju Juventus - Milan? Nadam se da će oboje izgubiti”,
“Što mislim o utakmici Juventus - Milan? Ne komentiram nižerazredne momčadi”,
“Poraz 0:6 u derbyju? Ne sjećam se. Vi novinari svašta izmišljate.”,
“Naše najveće greške u povijesti? Prodaja Roberta Carlosa i nedovođenje Platinija. Već je bio naš”.
Izrekao je Peppino i jedno proročanstvo… “Sanjam derby koji dobijamo pogotkom rukom” (nije ga doživio, ali dogodio se prošle sezone),
… a oko jednog i pogriješio: “U Ronaldu vidim Meazzu, ali Giuseppe je napravio veliku pogrešku prešavši u Milan. Mislim kako Ronaldo neće biti u stanju napraviti isto. Jedan takav velikan može nositi samo jedan dres: crno-plavi.”
Na kraju, vrijedno velikog odlaska s ovoga svijeta: “Dan prije smrti postat ću navijač Milana, tako će ih kada umrem biti jedan manje”.
Rođen u ovo doba, 10. prosinca 1921., a preminuo u istom razdoblju, 12. prosinca 2001. Samo dva dana prije smrti gostovao je u emisiji Controcampo na Italia 1 branivši žučno, kao i uvijek čast i boje svog i našeg Intera. Službeno je najtrofejniji funkcioner kluba sa osvojenih 2 Lige prvaka, 2 Interkontinentalna Kupa, 3 Kupa UEFA, 8 Scudetta, 2 Kupa Italije i 1 talijanskim Superkupom. Za mnoge govore kako su najveći navijači Intera (Moratti) ili Interisti općenito (Facchetti), ali Peppino se ipak najviše dokazao. Krasan je bio transparent preko cijele Curve Nord kada je Inter 2007. osvojio 15. Scudetto: “Peppino, prvak si Italije” (Peppino, sei campione d’Italia).
http://static.blogo.it/calcioblog/priscopeppino.jpg
Najveći san Peppina Prisca bio je navući crno-plavi dres s brojem devet i zabiti hat-trick u derbyju pred 80000 gledatelja. Ipak, za vrijeme života morao se zadovoljiti titulom najstrastvenijeg, najbriljantnijeg i najdugovječnijeg Interiste.
Navijač Intera postao je 1929. s nepunih osam godina pa sve do 12. prosinca 2001. kada se ugasio sa 80 godina i dva dana. “Nisam nikada pretpostavljao da ću živjeti toliko dugo, proći od Masseronija, preko Angela Morattija, pa Fraizzolija, Pellegrinija sve do Massima Morattija.”
Još od malih nogu Prisco nije propuštao niti jedan trening Intera u Areni, često bježeći iz škole, a poneki je put bio na gostovanjima. Ne zaboravimo da tada nije bilo lako putovati kao danas. Sudjelovao je u Drugom svjetskom ratu kao alpinist, te je 1942. otišao na front u Rusiju, ali nikada nije zaboravljao pitati za rezultate Intera.
U ožuku 1943. se vratio Milanu i svom Interu, tj. još koju godinu Ambrosiani. Godinu kasnije diplomirao je na pravnom fakultetu, a već 1946. ulazi u milanski odvjetnički Forum pojstavši jedan od elite milanskih odvjetnika. Tadašnji potpredsjednik Intera Aleardo Pasinetti iznenadio ga je nakon žućne rasprave poslije jedne utakmice pozivom u klub.
Tako je Peppino 24. listopada 1950. imenovan glavnim tajnikom Intera s 29 godina. Angelo Moratti 1963. ga je promovirao u potpredsjednika.
Ipak, na stranu njegova službena biografija i povezanost s Interom Peppino je u najljepšem sjećanju ostao običnom puku, jednom prosječnom navijaču sa Curve Nord. Prisco je u svojim javnim istupima bio iznimno ironičan, a izgovorio je najlegendarnije riječi.
One najpoznatije: “Nakon što se rukujem s milanistom trčim oprati ruke, a nakon rukovanja s juventinom prebrojim prste”,
“Najveća radost? Milan u Seriji B. Jednom plaćeno, a jednom gratis”,
“Da je moj sin Luigi navijao za Milan tražio bih analizu krvi”,
“Protivnik sam bilo kakve vrste rasizma, ali svoju kćer nikada ne bih dao milanisti”,
“Gledanje utakmice Milan - Cavese 1:2 u Seriji B 1982. liječi sve bolesti”,
“Što mislim o Interistima koje vode ludi noćni život? Ne bih znao, ne nazivaju me kad izađu vani”,
“Ispričavam se svojim roditeljima, ali između njihovih slika držim Ronaldovu”,
“Milan? Bojim se da će ove godine ostati u Serie A”,
“Čemu se nada u večerašnjem derbiju Juventus - Milan? Nadam se da će oboje izgubiti”,
“Što mislim o utakmici Juventus - Milan? Ne komentiram nižerazredne momčadi”,
“Poraz 0:6 u derbyju? Ne sjećam se. Vi novinari svašta izmišljate.”,
“Naše najveće greške u povijesti? Prodaja Roberta Carlosa i nedovođenje Platinija. Već je bio naš”.
Izrekao je Peppino i jedno proročanstvo… “Sanjam derby koji dobijamo pogotkom rukom” (nije ga doživio, ali dogodio se prošle sezone),
… a oko jednog i pogriješio: “U Ronaldu vidim Meazzu, ali Giuseppe je napravio veliku pogrešku prešavši u Milan. Mislim kako Ronaldo neće biti u stanju napraviti isto. Jedan takav velikan može nositi samo jedan dres: crno-plavi.”
Na kraju, vrijedno velikog odlaska s ovoga svijeta: “Dan prije smrti postat ću navijač Milana, tako će ih kada umrem biti jedan manje”.
Rođen u ovo doba, 10. prosinca 1921., a preminuo u istom razdoblju, 12. prosinca 2001. Samo dva dana prije smrti gostovao je u emisiji Controcampo na Italia 1 branivši žučno, kao i uvijek čast i boje svog i našeg Intera. Službeno je najtrofejniji funkcioner kluba sa osvojenih 2 Lige prvaka, 2 Interkontinentalna Kupa, 3 Kupa UEFA, 8 Scudetta, 2 Kupa Italije i 1 talijanskim Superkupom. Za mnoge govore kako su najveći navijači Intera (Moratti) ili Interisti općenito (Facchetti), ali Peppino se ipak najviše dokazao. Krasan je bio transparent preko cijele Curve Nord kada je Inter 2007. osvojio 15. Scudetto: “Peppino, prvak si Italije” (Peppino, sei campione d’Italia).